Home About Me My Experience My Writing Translation Service Contact Me
Selected Poems
* click on the above links to read the poems
Rose Deliverer
After I started loving someone, heads of roses
began arriving in front of my apartment door
instead of the morning paper.
How to tell you about my sorrow every time I lean my head
on your shoulder that moves away to reach for the lighter,
when there is too much gasoline in my eyes
from seeing you walking lamely in new shoes
full of the brick pieces from your burnt house.
There is no more water, my love, you say and walk
towards the dry kitchen through a city filled with smoke
with an empty canister in your hand.
If I had to learn how to survive without water,
I would start ripping the heads of roses first
before they die in the smoke,
my shadow told me,
through a burnt field of stems
of roses and an empty glass of water in hand.
There were just too many.
Too many dried rose heads leaning next to me
but I don't dare to touch them with my fingers
that smell of gasoline.
Who knows, maybe people will open
their morning paper one day and notice
my fingerprints on the last page
that smells of roses, but I don’t know.
Stray Dog and Cactus
Nothing has remained of my past home
except my bare neck, hairless as cactus who chose to belong to no one.
He is the president of my own imaginary country,
long time exiled once he started believing
his skin was never meant to grow needles.
I am looking to make a nest far from the helmet of the soldier
who died from trying to tear down a fortress made out of his own medals.
And I am still limping through the highways inside the asphalt flute
with so many exit holes.
I was so hungry seeing so many funerals on my way to the country
where cactuses have the shape of dog smiles
chewing the map inherited from wolves, my ancestors
who didn’t live long enough to show me the right direction.
It took me time to admit I will never be a guide dog
to lead the blindness of the gardener to the wire fence
where cactus flowers grow,
where the sound of the flute escapes through more than one hole.
Walking to my new nest on my new paws
and singing along the highway some old songs about wolves
I feel the breeze on my neck where a tight collar used to be,
where only one hair remains.
But still I feel like a cactus
in full bloom.
Lullaby for Dictionary
It is high time I learned the vocabulary of wind to understand
my fingers coiling into my palm that feels more like sharp
broken pieces of a vase than a dry flower.
It’s about time to learn the secret life of letters in my voice
falling into nobody’s dictionary like rain.
Everything I can do right now is to recite my lullaby backwards
hoping I will remember how to sleep
once I reach the beginning.
My Grandparents' House
When I saw my grandparents’ house after the war
I knew I had seen the nature of reality
better than any meditation guide could show me.
The front is destroyed from the grenade
that fell on the house beside theirs.
Exposed brick and a handicapped window bank
were looking over their garden where now only plastic flowers remain
keeping company to metal shrapnel in the soil.
The back remained the same, as always.
My grandmother still looks out from her back window
looking for something good to happen.
A freshly painted wall still protects
the hanging mat where I used to rest as a child
day dreaming about all the different people I would become.
Climbing Up Stairs
What did I see once I reached the top of the stairs
made of the wood from my burnt bookshelves?
The ceiling where the lustre used to be shines as whole galaxies
scream every time someone flicks the lighter.
Only broken houses of snails remain,
empty as the reader’s desks.
I remind myself of one who never read reports that my house burnt down
as I leave my room failing to open my broken umbrella.
I am now only a light bulb with a shriveled roof
in my hand I use to ring the bell,
on a door that no longer exists.
I tell myself I have come far walking on stairs built on many deaths.
But except rain falling on my head that resembles
a flickering bulb in the library’s basement
filling up with water escaped from broken pipes,
there is nothing to see from the top.
Nothing at all.
My Testimony
In this mute old war film
with subtitles written by the guard of a death camp
I am the voice of peace
disguised as a shaman who promised me to become a prophet
once I learn how to use my voice.
The child’s teeth buried in the earth during the bombing are mine.
They bite the walls of my burning room, screaming at my failure
the same way the elevator to the last floor howls
with the yell of a drowning turtle trying to become an alligator.
I left my home too early to understand the shoelaces I left
will become fancy bows on a politicians’ neck.
They breathe toothpaste commercials
only to hide the odor of their crowns.
Their hands are rotting door handles on my abandoned home.
One war follows another. And I walk mute along that barbed wire line.
I ask myself often: if I had stayed there even as a prisoner
would I find the way to open the old door with the old key
now hanging uselessly on a foreign keychain.
Would I embrace my new country as my father’s discovery
to make locks look as warm as a turtle’s belly.
But this is just a testimony
of someone who does not know yet if the turtle will grow up
to the size of an alligator
since I never witnessed the war that is still witnessing me.
Dostavljač Ruža
Nakon što sam zavoljela nekoga, cvjetovi ruža
su mi se počeli pojavljivati ispred vrata
umjesto jutarnjih novina.
Kako da ti pričam o svojoj tuzi svaki put kad naslonim glavu
na tvoje rame koje se pomakne da dohvati upaljač.
Kao da ima pre više benzina u mojim očima
otkako sam primijetila da sporo hodaš u svojim novim cipelama
punim komadića cigle iz tvoje izgorjele kuće.
Nema više vode ovdje, ljubavi, samo mi kažes dok odlaziš
u suhu kuhinju kroz grad pun dima
i praznih kanistera.
Kad bih morala naučiti kako preživjeti bez vode,
prije bi počupala sve ruže
nego da umru u dimu,
šapnula mi je moja sjenka
iz polja petiljki ruža
držeći praznu čašu u ruci.
Bilo ih je previše.
Jednostavno previše suhih latica na mom ramenu
koje se ne usudim dodirnuti svojim prstima
što mirišu na benzin.
Ko zna, možda će ljudi jednoga dana otvoriti novine
i primjetiti moje otiske na zadnjoj strani
koja miriše na ruže,
ali o tome ništa više ne znam.
Pas Lutalica i Kaktus
Ništa nije ostalo od mog prošlog doma
osim mog golog vrata bez i jedne dlačice
koji liči na kaktus
što je odlučio da ne pripada nikome.
On je predsjednik moje imaginarne zemlje,
već odavno u egzilu odkako je počeo vjerovati
da njegova koža jednostavno ne zna rađati igle.
Dugo pokušavam napraviti gnjezdo daleko od kacige vojnika
koji je poginuo pokušavajući srušiti tvrđavu od vlastitih medalja.
A još dulje šepam autoputom, tom asfaltnom frulom
sa pre više izlaza koji ne vode nigdje.
Bio sam toliko gladan. Vidio sam toliko sahrana na putu u zemlju
gdje kaktusi rastu u obliku psećijih osmjeha.
Takvi žvaću kartu nasljeđenu od vukova, mojih predaka
koji nisu živjeli dosta dugo da mi pokažu pravi put.
Trebalo mi je vremena da priznam da nikada neću biti pas-vodič
i da nikada neću dovesti sljepog vrtlara do žičane ograde
gdje rastu kaktusi,
gdje zvuk frule izdiše kroz više od jedne rupe.
Hodajući prema svom novom gnjezdu na svojim novim šapama
i pjevajući po autoputu neke stare pjesme o vukovima,
osjetim ponekad vjetrić na mome vratu gdje je nekada bila uska ogrlica,
a gdje je ostala samo još jedna dlačica.
Ali se i nadalje osjećam kao kaktus u punom cvatu.
Uspavanka Za Rječnik
Krajnje je vrjeme da naučim vokabular vjetra kako bi razumjela
svoje prste koji se svijaju u moj dlan
onako kako se raspada razbijena vaza nasuprot cvjeta koji se razvija.
Krajnje je vrjeme da shvatim taj tajni život rječi u mom glasu
koji pada u ničiji rječnik kao kiša.
Sve što mogu uraditi ovog časa je recitirati svoju uspavanku odpozada,
od kraja,
nadajući se da ću se sjetiti kako da zaspim
jednom kada oped stignem do početka.
Kuća Nane i Djeda
Kad sam poslje rata opet vidjela kuću moje nane i mog djeda
znala sam da sam vidjela prirodu stvarnosti
jasnije nego što mi ikakav priručnik za meditaciju može pokazati.
Prednju stranu je razrušila granata
koja je pala na susjedovu kuću.
Otkrivene cigle i hendikepiran prozor
nadgledaju njihov vrt u kojem je ostalo samo tek nekoliko plastičnih cvjetova
da prave društvo metalnim šrapnelima u zemlji.
Zadnja strana je ostala ista kao i uvjek.
Moja nana i dalje gleda sa zadnjeg prozora
čekajući da se desi nešto ljepo.
Friško ofarbani zid i dalje čuva
viseću mrežu gdje sam nekada ležala kao djete
maštajući u koje ću se sve razne ljude
jednoga dana pretvoriti.
Penjanje Uz Stepenice
Šta sam to mogla vidjeti s vrha stepenica
napravljenim od drveta mojih izgorjelih polica?
Plafon gdje se nekada luster sjajio poput galaksija
sada vrišti svaki put kad neko kresne upaljačem.
Ništa više nije ostalo osim raspuklih kuća puževa,
praznih kao klupe za čitanje.
Počela sam ličiti na nekoga ko nikada nije pročitao da je moja kuća izgorila
dok sam napuštala svoju sobu sa pokvarenim kišobranom.
Sada sam samo žarulja sa smežuranim krovom u ruci
s kojim zvonim na vrata koja ne postoje.
Daleko sam to dogurala hodajući po stepenicama napravljenim od tuđe smrti.
Ali osim kiše koja pada na moju glavu što liči na žarulju koja treperi
u podrumu punom vode izbjegle iz napuklih cjevi,
nema tu ništa šta se moze vidjeti s vrha.
Apsolutno ništa.
Moja Ispovjest
U ovom njemom starom ratnom filmu
sa titlovanim slovima koje je napisao čuvar logora,
ja sam glas mira
prerušen u šamana koji mi je obećao da ću biti prorok
jednom kad naučim koristiti svoj glas.
Dječiji zubi zakopani u zemlju u vrijeme bombardovanja su moji zubi.
Grizu zidove moje sobe koja gori i buni se zbog mog poraza
na isti način na koji lift urla odlazeći ka zadnjem spratu
kao kornjača koja hoće da postane aligator.
Prerano sam napustila svoj dom da bih razumijela da će se moje pertle
kad tad pretvoriti u šljašteću mašnicu oko vrata političara.
One uzdišu poput paste za zube samo da sakriju miris trulih kruna.
Ruke mojih pertli su zahrđale brave na mom domu.
Jedan rat završava, sljedeći počinje. I ja nijemo šetam tom granicom od žice.
Često se upitam: da sam ostala čak i kao zatvorenik,
da li bi uspjela pronaći način kako da otvorim stara vrata sa starim ključem
koji sada beskorisno visi na stranom privjesku.
Da li bi zagrlila svoju novu zemlju kao kad sam pronašla svoga oca
koji umije da pretvori hladne brave u topli stomak kornjače.

Ali ovo je samo ispovijest
nekoga ko još ne zna da li će kornjača
porasti do veličine aligatora
pošto nikada nisam uspjela vidjeti taj rat na način
na koji on i dalje gleda mene.